Vida Nenadić
Rođena je 27. 08. 1964.godine u Užicu. Diplomirala je na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu 1988.godine. Zastupljena je u više novina, časopisa, zbornika, antologija i elektronskih medija na srpskom i engleskom, a neke njene pesme su prevedene na bugarski, makedonski i nemački jezik. Do sada je objavila: „Prašina od zaborava“, knjiga pesama 2007. „U izmaglici sećanja“, knjiga pesama 2007. „Zoo Called London“, roman nagrađen nagradom „Miroslav Dereta”, 2008. „Kopča“, knjiga pesama 2009. „Ako sam samo misao / If I am just a thought”, dvojezična knjiga poezije 2010. u njenom prepevu na engleski jezik, nagrađena na konkursu Zavetine 2008. Član je Udruženja književnika Srbije.
NEĆU VAM REĆI IME GRADA
Neću vam reći ime grada
u kom me moji koraci još traže.
Neću vam reći ime grada
čiji su mostovi duži i od života.
Neću vam reći ime grada
nad kojim je nebo bilo kao šatorsko krilo.
Neću vam reći ime grada
u kome naučih da kad stignem uvek ponovo krenem.
Neću vam reći ime grada
koji nikad ne podleže zubu vremena.
Neću vam reći ime grada
u kome sretoh i one druge oči boje oblaka.
Neću vam reći ime grada
u kome sam kucala na svoja vrata iznutra.
Neću vam reći ime grada
koji bejaše premali kavez za moja krila.
PESAK VREMENA
Vreme je
prosulo sve svoje
iz tvojih očiju, u moje.
Nebesko sivilo se razlilo.
I palo je
na sive pločnike.
Sad je moj red
da prosipam vreme,
kao sitan pesak, u drvored.
PRIČAM TI PRIČU
Ja ne pišem poeziju.
Ona piše mene
u mom snu.
I još ne pamtim
da sam se probudila
tamo, gde sam zaspala.
A kažu da je najbolje
kad svako priča
i dosanja tu svoju priču.
U VRTLOGU VREMENA
Idi od mene
ti,
pijana zemljo!
Idi što pre,
molim te!
Ne okreće mi se!
Nije me
uopšte briga
što se tebi okreće!
I ... ako baš
hoćeš da znaš
meni se vrti u glavi.
TI LJUDI
Zaustavljeni
u običnom,
sporom hodu
Otisnuti
u mislima,
kao na potonulom brodu
Naviknuti
na alkohol,
više nego na vodu
Šćućoreni
ispod tepiha,
na klizavom podu
Na tuđem su
kao na svom
sprovodu.
UMESTO POSVETE
Izvetrilo ti je vreme,
kao alkohol iz flaše.
I kao da me čuje,
sad sve više
samo sebe požuruje.
Nestalo je.
Nema ga ni na dnu čaše.
TEBI GOVORIM
Neću da ti gledam ograde.
Ne zanima me
ni da li je trava zelenija
sa druge strane!
Neću da se
dok sam tu,
kockam sa životom
i gubim u tvom mraku!
Neću ni da preskačem
sve te žive ograde.
Tebi govorim!
Hej, grade!
I dok ulice tvoje
tuđe korake broje,
ja se vraćam sebi
u tebi.
NIŠTA VIŠE NIJE KAO PRE
Iako na prvi pogled izgleda isto,
ovo je ipak neki drugi London.
Pun je miševa.I pacova.
Baš im odgovara klima ova.
Ovo je London bezmalo bez turista.
Uplašili se novih terorista.
Gledamo se u nedoumici. Ovo je isti grad,
samo su sad u njemu drugi glumci.
A ja dođoh opet, preko sivih drumova
i sivih oblaka, do ovih uspavanih umova.
Ovde sam, jer neću da budem glas
požutele slike sa zida.
Hoću da na njeno mesto
okačim sve svoje zablude. Što pre.
Ovde sam već dugo.
Dobar dan engleska recesijo. I tugo.
I hladno mi je. Ni zimi, ni leti
ovde čizme ne izlaze iz mode.
Znam, ne uklapam se
u već napravljene ramove.
Ostaću ja samo jeka,
što povremeno odzvanja.Izdaleka.
Kad kažem: Ovde sam…
kao i da nisam. A biću. I jesam.
London, 8-08-2008
ZABLUDA
On
je
samo
mislio
da
zna
ko
sam
ja
i
da
me
voli
čak
više
i
od
mog
psa.
Aha….
SRAM
Pokošen
pogledima
pao je
tu,
u
sopstvenu
senku,
i to
pred svima.
ZASEDA
Kad
su
preživeli
i
taj
rat,
stigao
ih
je
ubica
iz
potaje.
Rak.
Invazije.
I DOĐE VREME
Kad si
odledio
svoje
misli,
i njima
oprao
snove,
tad su
i ribe
isplivale
iz vode,
u proleće
a...
mnogo
pre
kraja
zime.
NAJTEŽE I NAJDUŽE
Dok u hodu
slažem korake,
nekad mi je najteže
od svega
da pređem
preko kućnog praga.
A nekad mi je
od svih puteva
najduži onaj,
koji dovodi
do blizine.
I ... do istine.
NEBESKI PEJZAŽI
Nebo se izlilo svo
kao reka.
Hladna, teška i siva.
I sve je,
na trenutak,
dobilo boju kiše.
Kao da su se
i oblaci
bili pocepali.
Pored mene su
promicali ljudi
sa licima od kartona.
Bili su
gladni osmeha.
I gladni ljubavi.
Još samo poneki list
visio je tu, na krošnji,
kao na čiviluku.
Tad poželeh,
iz sveg srca,
da zakrpim te oblake,
I da izvezem zvezde,
menjajući tako
pejzaže i u noći,
Nebu, koje mi je ponovo
ukralo boju.
Boju tvojih očiju.
SEN(K)E MENE
I bi svetlost.
A moja sen(k)a se istanji
i stade verno
iza mene
kao moja pratilja.
Uzalud sam je ja
gazila koracima.
Ona je i dalje, uporno,
koračala iza mene.
I vidno me je
pratila svuda,
sve do prvog mraka,
dok se nije
s njim stopila u jedno.
Crno. I nepregledno.
I prostrla se onda
preko tog mraka
poput stolnjaka,
kao nešto
što je naše
zajedničko postojanje.
A ona druga sen(k)a
koja je takođe moja,
ona je malo kome
bila primetna.
A rasla je, u meni,
sve vreme
nekako čudno,
i za mnoge neprimetno,
jer nju može da primeti
samo ono oko,
koje je dovoljno izoštreno.
I ... duboko.
Rasla je ona u meni
znajući da tako mora,
inače ja
ne bih nikad porasla,
ovako sama
u tuđim sen(k)ama.